…i danas ce nebo navuci svoju sivu kabanicu.. kao da zna kako se osjecam i da je zato takvo…dugo vremena nisam pisala….dugo vremena me nije bilo…dugo dugo..cak predugo…sinoc sam prvi put nakon sto godina ostala duze vani nego uobicajeno…povjetarac u kosi…ulice su mirisale na kisu koja je prestala par sati prije mog izlaska…grad je izgledao fenomenalno cist i blistav…navukla sam veliki osmjeh i krenula u osvajanje…mnostvo mladih nasmijanih ljudi…zaljubljenih parova i djece…prica mojih prijateljica koju nisam ni slusala…misli su mi bile negdje daleko miljama daleko…utapale se u okeanu i igrale sa zrakama sunca koje su izlazile na jednom dijelu Zemljine lopte…pokusavala sam da ne primjete i zainteresovano klimala glavom i odobravala sve receno…posto se jako dugo nismo vidjele bio je i red na mene da i ja kazem nesto o sebi…nisam htjela…sve u svemu dobro sam prosla ..par recenica i ono staro poznato ma nema nista sta ce biti…htjela sam im ispricati sve ali sam onda zastala…znala sam da ako kazem bilo sta to mogu da upotrijebe protiv mene…ljudi su zli i vise uzivaju u tudjoj nesreci nego u svojoj vlastitoj sreci…tako me je naucio zivot….sjecate li se momka s pocetka price…eh bas taj zgodni,prezgodni,pametni…on mi je pokazao kako zivot moze da te gazi,utapa u zivo blato sve dublje i dublje…radi njega ostavila sam svoj zivot svoje snove i svoja nadanja….sakupila sve u jednu torbu i krenula u neku zemlju koja je nudila sve mogucnosti…drzala sam ga cvrsto za ruku bas kao sto i dijete drzi svoju majku za haljinu kada se boji…kilometri su ostajali za nama a krajolici pricali pricu o zemlji kroz koju bi prolazili…neobicno za njega tih je dana bio raspolozen…bio je sretan…uzivala sam u njegovoj ljubavi uzivala sam u njemu…u svemu sto sam prolazila sa njim….volio me na cudan i neobjasnjiv nacin….osjecala sam to…posljednjih nekoliko sedmica sam preselila kod njega….pobjegla sam od svojih…nazvala sam ih samo telefonom i rekla da me ne traze…ja sada imam svoj zivot…kakvo razocaranje za njih….sta su odgojili?!…ne nisam imala hrabrosti da ih pogledam u oci jednostavno nisam…mozda zato sto ih previse volim…da li cete mi ikada moci oprostiti…

…kazu da roditeljska ljubav oprasta neoprostivo…slama i obara sve barijere…i jedino ona je neunistiva..vjecna…bezuvjetna…i zato volite svoje roditelje…uzivajte u svakom trenutku s njima…zivot je tako kratak i brzo ih gubimo…toliko brzo da toga nismo svjesni…

3 komentara

Komentariši