Ima nešto čarobno u noći. Kada pomislimo da je sve predivno i tajnovito, tako zagrljeno polumrakom, polutišinom. Svaki trag svjetla privlači pažnju. Svaki novi zvuk, isto. Ali, dodir. Dodir je noću najčarobniji. I noć voli dodire. Gladna ih je. Kao da nježnim glasom naredi našoj nutrini da osjećamo. Samo to. Jer, ostalo nije niti bitno.
Noću svi postajemo mirniji, tiši. Kao da se uljuljkamo u sebe. I onda, dolazi trenutak kada se pojavi ta čežnja. Kada shvaćamo da sve oko nas je nebitno ako nemamo nekoga tko će u tom trenu pomisliti baš to, isto. Izbacimo sva osjetila na površinu i upijamo. Tišinu, tako predivnu i nepravilnu. Polumrak, tako zagonetan i mističan. Poželimo dodirnuti, biti dirani. Zamislimo se uneseni u nježan pogled. Osjetimo se zagrljeni. Zanese nas samoća i želja, prave riječi i ugodan glas. Dragost osobe kraj nas, njegova/njena pažnja, osmijeh potvrde na ono što smo upravo izgovorili. Poželimo to imati svaki dan. Tako predivno, iskreno, jednostavno. I mislimo da to i imamo. I samo nas tren dijeli do totalne predaje toj zanesenosti. Da, noć ima moć.
Sjedila je kraj njega. Ugodna kafa. Draga osoba. Sve predispozicije bile su tu da ova večer postane jedna od ljepših za pamćenje. Svi su uvjeti bili ispunjeni da se dobro osjeća. Ipak, imala je trag tuge u očima. Drugi to nisu vidjeli, jer nisu gledali. Ona tog znaka u ogledalu njene duše nije bila niti svijesna. Do tada. Ali on, te večeri je pozornije pogledao u njene oči. I vidio sve.
Objašnjavati nekome svoje osjećaje praktički je nemoguće. Onaj koji nas sluša, može razumijeti samo ono što je i sam prošao, probao, vidio. Sve ostalo, koliko god mi riječito i vizualno pričali, ne može shvatiti. Nepoznate emocije i situacije, sprema u sebe kao podatke iz fantasy romana. I ne razumije. Negira. Štoviše, možda čak i osuđuje, jer mu je nepoznato. Strano i drugačije. U konačnici, kao da pričamo sami sa sobom. Bit i srž samih naših uskovitlanih emocija, ne dopiru do slušatelja. Koliko god se mi trudili. Očajnički željeli objasniti. Ne ide. Polje nije plodno za naše riječi.
A tuga u očima? Ostaje u njima. Sada, i jača i veća, prepoznana i prihvaćena. Kao prokletstvo neshvaćenih emocija.