..odlazim...al to ne znaci da te necu uvijek nositi u svome srcu
...odlazim a iza mene ostati ce samo crna mrlja zene koja je postojala nekada davno...
odlazim a ti nemoj biti tuzan....svaki let ptica leti po posljednji put...mozda zato sto postoji nada za ponovo...nada za necim novim...
....i kada odem necu otici zauvijek...a to ce ti govoriti vjetar koji ce njezno milovati tvoje lice...u svakom sumu vjetra saputat cu najnjeznije rijeci....rijeci ljubavi koju smo zivjeli nekada....i ne zaboravi da neko volio te je.....

Budi tu… i kada oblaci prekriju nebo, a na moje lice nadvije se sjeta. Budi tu… i kada mi ponestane snage za osmjeh. Budi tu… i kada ti kažem da odeš, jer to će biti u trenutku, kada je jedino što želim to da ostaneš, tu, pored mene.
Biti ću tu… kada u tvom pogledu pročitam zabrinutost, strepnju. Biti ću tu… kada svi drugi u tebi budu vidjeli potpunog stranca. Biti ću tu… kada izgubiš nadu u novo svitanje. Biti ću tu… pored tebe.
Jer ako ostaneš, moja bol neće biti bol, biti će to samo jedan od onih dana, kada ne može biti baš sve kako bi ja htjela. Jer ako ostaneš, probuditi ćeš u meni onu posljednju mrvicu vjere u novi dan. Jer ako ostaneš, nikada neću krenuti putem koji vodi u beznađe.
Samo dok si tu… ja sam, i jaka, i hrabra. Nesalomljiva i nedodirljiva. Samo dok si tu… mogu prkosno koračati ulicom, i znati da ne može baš nitko da mi naudi. Samo dok si tu… mogu biti baš sve ono što poželim. Samo dok si tu… baš svaka borba ima smisao. Samo dok si tu… i jedino dok si tu… ja sam sretna.

...nocas je i nebo bas onakvo kao i moja dusa...nocas te moram otjerati od sebe...pokazati da sam najgora koju si mogao upoznati...ona koja nije ni vrijedna trenutka tvoje paznje...ona koja ne zna da voli,ona koja ne zna da prasta...da upravo ta ona najgora...

al ubiti...srce mi puca od ljubavi za tobom...ruke i dalje traze samo tvoje...oci jos jedino gledaju ka tebi...ali ne smijem ne smijem da te volim...bar ne javno iako moje srce pripada samo tebi...moje usne ne smiju ljubiti javno...iako su stvorene samo za tebe...ne smijem vikati na sav glas da sam jedino sa tobom ona prava,ona ja...jedino sa tobom sretna...ne...ne...nisam dovoljno jaka...nemam hrabrosti da priznam...moram te otjerati od sebe...tako zalosno i jadno...a srce je toliko prepuno ljubavi...koju cuvam samo za tebe...samo za nas...jer znam da i kad sutimo mi se razumijemo...i zbog toga smo posebni...

najmilije...cuvaj mi se...ovo je svijet tamnih i nesretnih ljudi...nemoj biti jedan od njih...neko na ovom svijetu ce da te voli iz prikrajka...neko ce biti sretan radi tebe...neko te voli i uvijek ce te voljeti...jednog dana ces shvatiti zasto te nisam mogla zadrzati kraj sebe....volim te 

Ima nešto čarobno u noći. Kada pomislimo da je sve predivno i tajnovito, tako zagrljeno polumrakom, polutišinom. Svaki trag svjetla privlači pažnju. Svaki novi zvuk, isto. Ali, dodir. Dodir je noću najčarobniji. I noć voli dodire. Gladna ih je. Kao da nježnim glasom naredi našoj nutrini da osjećamo. Samo to. Jer, ostalo nije niti bitno.

Noću svi postajemo mirniji, tiši. Kao da se uljuljkamo u sebe. I onda, dolazi trenutak kada se pojavi ta čežnja. Kada shvaćamo da sve oko nas je nebitno ako nemamo nekoga tko će u tom trenu pomisliti baš to, isto. Izbacimo sva osjetila na površinu i upijamo. Tišinu, tako predivnu i nepravilnu. Polumrak, tako zagonetan i mističan. Poželimo dodirnuti, biti dirani. Zamislimo se uneseni u nježan pogled. Osjetimo se zagrljeni. Zanese nas samoća i želja, prave riječi i ugodan glas. Dragost osobe kraj nas, njegova/njena pažnja, osmijeh potvrde na ono što smo upravo izgovorili. Poželimo to imati svaki dan. Tako predivno, iskreno, jednostavno. I mislimo da to i imamo. I samo nas tren dijeli do totalne predaje toj zanesenosti. Da, noć ima moć.

Sjedila je kraj njega. Ugodna kafa. Draga osoba. Sve predispozicije bile su tu da ova večer postane jedna od ljepših za pamćenje. Svi su uvjeti bili ispunjeni da se dobro osjeća. Ipak, imala je trag tuge u očima. Drugi to nisu vidjeli, jer nisu gledali. Ona tog znaka u ogledalu njene duše nije bila niti svijesna. Do tada. Ali on, te večeri je pozornije pogledao u njene oči. I vidio sve.

Objašnjavati nekome svoje osjećaje praktički je nemoguće. Onaj koji nas sluša, može razumijeti samo ono što je i sam prošao, probao, vidio. Sve ostalo, koliko god mi riječito i vizualno pričali, ne može shvatiti. Nepoznate emocije i situacije, sprema u sebe kao podatke iz fantasy romana. I ne razumije. Negira. Štoviše, možda čak i osuđuje, jer mu je nepoznato. Strano i drugačije. U konačnici, kao da pričamo sami sa sobom. Bit i srž samih naših uskovitlanih emocija, ne dopiru do slušatelja. Koliko god se mi trudili. Očajnički željeli objasniti. Ne ide. Polje nije plodno za naše riječi. 

A tuga u očima? Ostaje u njima. Sada, i jača i veća, prepoznana i prihvaćena. Kao prokletstvo neshvaćenih emocija.

Mislila sam da je kraj svega...
Mislila sam da cu zauvijek postaviti lance oko vrata  srca; da cu kljuc baciti negdje duboko u zaborav…
htjela  sam zauvijek zabraniti sebi  osjecaje, zabraniti da se iko vise priblizi  mome srcu…
Nisam vise htjela biti ona djecojka koja stalno okrece novu stranicu zivota,kojoj je sreca na domak ruke a tako vjesto je izbjegne,nisam htjela da tuga bude dio mene...Nisam htjela dopustiti ljudima da me ponovo uniste...jednostavno nisam...nisam imala snage vise...
ON me je bio srusio do kraja.
Kratko me je bio podignuo, izvadio iz svega. Nakratko sam se otvorila, dopustila da ljubav udje u mene. Ali opet sam se uzaludno nadala. Opet me je pustio, otjerao me je da se vratim u onaj kavez bez svijetla. U sredini toga kaveza stoji jedna svijeca....dasak vjetra i ona je ugasnula...utihnula...misllila sam ovo je kraj...orkan je unistio i zadnji tracak nade...slomio me do kraja...osjecaja vise nisam imala..i kada bi se javio potiskivala sam ga...nisam imala snage...previse je boljelo...opet...po ne znam koji put...

Odjednom si se pojavio ti… Približavao si mi se polagano, ulazio si u moj svijet, u moj kavez gdje sam zatvorena cekala novu nadu, iako sam odavno sve vec zaboravila, sve potisnula…
Nisam htjela dopustiti blizu nekome . A ti si to cinio…
Nisam te mogla otjerati od sebe. Tvoje drustvo me je tjesilo, nesto je bilo posebno u tebi…ali nisam htjela  to da priznam.
Prisao si mi. Polozio si svoju ruku na moju. Iz dzepa si izvadio sibicu i stvorio plamen vatre – novu nadu, novu ljubav. Upalile su se iskrice u mome srcu…neki stari poznati osjesaj…
davno izblijedio kao stari komad papira...osjecala sam neku sasvim novu toplinu.....
Je li bilo moguce da sam se opet prepustila?
Nisam mogla protiv svoga srca, bez obzira na sve.
Dao si mi snage da ti dam priliku. Mozda da dam sebi novu priliku, priliku da zaboravim, da odustanem od onog vjecitog sakrivanja i potiskivanja.

I sada sam shvatila da nisam pogrijesila.
Polagano okovi otpadaju,pustaju me da ponovo dise,i tope ledo oko moga srca sve vise i vise...stvarajuci lokvu proplakanih suza,potopljenih zelja,i uspomena koje su zivjele u mojim mislima...zemlja je upija...ponovo me obuhvata osjecaj srece...i zelje za zivotom...mozda sam ponekad i nesigurna i neshvacena,al vjeruj mi ljubavi uz tebe sam jedino potpuna.

Hvala ti sto si vratio svjetlo u moje srce i pokazao mi put prema spasu os svih losih osjecaja....
Nadam se zauvijek…

...dugo pokusavam staviti  rijeci na papir...pokusati opisati osjecaj koji me progoni...podariti papiru rijeci...ali jednostavno ne ide...izgubila sam i dar govora i dar pisanja ako sam ga uposte i imala...ponovo tuga...i nekako vise boli...osjecaj da mi zivot klizi kroz ruke,a da nisam  toga ni svjesna...ne znam kako ga organizovati...vrijeme mi vise nije saveznik...zivot je to odavno prestao da bude...sunce koje me grije i nije vise sunce...nad njega se opet navukao oblak,taman i tezak...pun tuge i boli...zasto osjecam da te gubim...zasto mi promices kroz prste...zasto me proslost ponovo sustize...nekada sam joj odolijevala...bila jaka i hrabra...spremna da se suprostavim svakom nevremenu svakoj oluji...slomljena sam odavno,  dugo sam  plutala na povrsini cekajuci mirnu luku...cekajuci nekoga ciji ce  zagrljaj probuditi u meni vrtlog strasti...nekog s kim ce i sutnja imati smisao,ciji dodir ce ispricati najljepse price o ljubavi...da i bio si ti...iznenada si dosao na vrata mog zivota...toliko iznenada,usao i ne kucavsi...postao si dio mene...i sretna sam sretna sto te imam...ali sreca je i kao plamen svijece na vjetru...samo jaci povjetarac i ona se gasi...nocas sam tuzna...nocas sam sjetna...nocas sam sve...samo ne ono sto sam zeljela da budem...kraj tebe...u tvom narucju...okupana tvojim poljupcima...utopljena u tvoj miris...tvoj dodir...samo jedan trenutak unistio je sve u meni...ostala sam nepomicna...zeljela bih se utopiti u moru svojih suza...pokvareno vece...shvatam da je tvoja proslost tvoja...al iskreno bojim se nje...nadvila se nadamnom...osjecam da me gusi...ugasila sam sva svjetla...noc se uvukla u svaku poru grada samo igra svjetla obliznjih kuca pokrece caroliju...pocinje pisati najljepsa osjecanja...ne ova noc mi je donijela tugu...osjecaj da ces nestati bas onako kako si se i pojavio...zasto...samo odjek mog glasa...i opet tisina...ona me ubija...mozda ce mi san donijeti nesto novo...mozda moja duga ponovo zasja sutra...lijepa i neobicna...savrsena...stovrena samo za mene...ne zelim da  odes...ne zelim da nestanes...zelim biti tvoje pile...zelim biti sretna...ali to jedino mogu ako si ti uz mene...

...zelim ti pokazati svoj mali svijet. Nije savrsen bas kao ni ja....
Nekad je sve u njemu puno boja i svaka kockica na svom je mjestu, a nekada je to turobno mjesto i ne garantiram da neces pozeljeti izici vani. No obecajem ja uvijek bit cu tu.
....zelim ti pokazati svaku onu malu sitnicu koja me toliko cini sretnom u nadi da ce i tebe...zelim ti pokazati da moje lice ima bezbroj razlicitih osmijeha i da ponekad brzo mijenjam raspolozenja....da nisam uvijek sretna i da moj dan nekada zna zapoceti nimalo veselo..dapace znam biti vrlo grintava...zeljela bih s tobom prosetati po kisi dok se cvrsto drzimo za ruke i nije nas briga sto drugima smo u tom trenutku cudni. Nama je to jos samo jedan nas poseban trenutak....zelim da me drzis u narucju dok tonem u san. I da..nekada spavam nemirno i mozda cu te nekada i pokusati izgurati van, a nekada cu samo mirno lezati pored tebe i slusati otkucaj tvoga srca..... takva sam....

Ova tiha noć kao da je sazdana od mnoštva stihova što se lagano razastiru po obroncima moje duše. Osjećam u sebi valove Svemira i kako mi prožimaju svaki kutak sobe meni nepoznatom silom, a koja se vješto snalazi u mojim grudima izmamljujući istovremeno i bol i osmijehe.
Prestajem postavljati pitanja, promatram i upijam jednu novu stvarnost oko sebe zureći hodnicima gole nade. Misli plove, ja ne znam kamo, ali znam da sam sad s njima tamo. Znam da si i ti sad… u mislima, tamo gdje sam i ja…
Odbljesci ljubavi. Tu u mojoj sobi. Promatram ih u tišini dok razmišljam o nama. Ne mogu ti opisati svoje misli, svjetove kojima plovim dok sanjam kako zagrljeni obuhvaćamo prostranstva u kojima nemoguće ne postoji.
Pomalo se vraćam u ona vremena kad me je ljubav polijevala svojom vatrom ne štedeći me ni na tren, čineći čašu mog srca prepunom. Znam, zvijezde su vidjele tragove dima iz moje duše koji su potom nastajali… i istovremeno mi slale signale koji su se činili poput sna. Vidjela sam ili sanjala jedne oči. Čini mi se da je to bio prvi put da sam te vidjela. U snu. Znala sam da postojiš negdje. Da si moja stvarnost koja tek treba biti. I iako nepoznat, ti mi se učini najpoznatijim jer si sve ove godine tu sa mnom, u meni, duboko sakriven od svih i najbolje očuvan.

Ti si cvijet u mojim grudima, u mojim mislima, koji nema imena što bi se dalo izgovoriti. Ali ja ga znam, jer sam ti ga dala te iste noći kad sam te očima svojim prepoznala. U ovom životu isprepletenom snom i stvarnošću.
Možda se čini ludost da ti i sve ovo pišem, ali znam da ćeš prepoznati moje riječi, jer te noći i ti si mene vidio na onom istom mjestu u dubini duše. Pamtiš me i nosiš u sebi. To je pečat vremena, najdraži, kad suza utone u more i postane dio njega. I dok se lagano provlači kroz masu vode traži svoj odsjaj koji je u istom moru. To smo ti i ja. I onog dana kad se sretnemo, riječi neće biti potrebne. Jer pod ovim nebom već smo si šaptali bezbroj puta, već smo osjetili valove koji su nas nosili prema našim obalama. To je naš put. I zato, kad ti je teško, znaj da sam ti blizu i da me ovi osmijesi tebi vode.

Spusti dah sa svojih usana u prohladnu proljetnu  noć. Kad približim se svojim koracima lutalice, osnažit ću svoje srce mirisima jutra kojima me budiš.
Te oči u divljini duše moje, te oči tvoje, prate me. I noću dok se u snovima grlimo, znam sve ono što ove riječi ne mogu reći, ali što čini moj otkucaj srca takvim kakav jest. Možda neće drugi razumjeti, ali ti ćeš. Ti valovi isti su kao i tvoji, ova Zemlja spaja naša srca nevidljivim nitima.

Ne boj se, tišine, najdraži. Jer znaš da ćeš me u njoj naći.

...onako odavno me nije bilo...ne da nisam znala sta napisati...nego jednostavno....onako neka ravna linija zivota...mnostvo osjecaja....zbunjuju me toliko da vise ni sama ne znam da li da te zelim neznance ili da ne zelim....u jednom trenutku ti si sve ono sto zelim da imam...ona mirna luka o kojoj sam ti bezbroj puta pricala...koju mozda i potajno zelim...i onda nasukan brod....po milioniti put...slomljeni jarboli...nema traga zivota...nekako se vracaju slike proslosti...opet tuga i sjeta...praznina...duboka litica na kojoj se nalazim...htjela bih skociti u nju...ali nisam dovoljno jaka udaljavm se...sunce je vec na izmaku...bas kao i one noci kada je dio mene potonuo u oluji zivota...voda je presla kroz svaku poru mog bica...i onda se more smrilo...postao caklina u kojem se ogledaju najljepsi i najjaci cuvari neba...slobodne ptice...sa vjetrom u krilima...zelim poletjeti....slobodno...bez okova...bez proslosti...bez tebe...i tvoje crne sjenke koja se nadvila nad mene...smjestila me u svoje okrilje i poput zarobljenika ne pusta da ugledam ljepotu svijeta...zasto sam postala tako kruta i hladna...trazim i kopam po sebi...kopam po sjecanjima...i ispod mora listova i kamenja....opet nailazim na tebe...ne ne osjecam ljubav jer tada bi bila mazohista...ne ne osjecam ni radost sto sam te iskopala sa dna...ti moras ostati pokopan tamo...toliko duboko da te niko ne moze iskopati...moram se otarasiti tebe...jer nista dobro mi nisi donio...i onda opet suze...moji vjerni pratioci...jedino one me nisu iznevjerile...odsjaj svijece u prozoru...i lagana muzika...i onaj osjecaj da se neces vratiti...kakvo olaksanje...za mene...moj svijet...moje blatnjavo srce...osjetim da jos uvijek kuca...do nekog novog brodoloma...do nekog novog kraha...do nekog novog galeba koji ce pricati svoj zivot moru...